Places & Stories

Brijuni - raj na zemlji

Pokušala sam se sjetiti kad sam zadnji put bila na Brijunima i jednostavno mi nije išla matematika… ili, možda nisam htjela priznati brojke koje su odavale da je prošlo predugo i da sam bila jako, ali baš jako mlada kad sam bila na tom krasnom otočju.

Brijuni_priroda

Išli smo, sjećam se, na Mali Brijun i gledali Hamleta prije desetak godina, ali doživljaj baš tog Velikog Brijuna, odnosno samog Nacionalnog parka Brijuni, ostavila sam negdje, čini se, hmmm… u prošlom stoljeću.

Moram priznati da sam se dvoumila bi li, uopće, pisala o Brijunima. S jedne strane, htjela sam zadržati uspomenu za sebe i prijatelje kojima sam prepričavala kako smo se proveli, a s druge strane sam htjela poručiti svima da jednostavno moraju doživjeti tu ljepotu, tu netaknutu, predivnu, na momente, (meni) sjetnu prirodu.

nature_brijuni_croatia
Brijuni_nacionalni park

Nakon što sam posjetila to otočje, puno, puno sam razmišljala o njemu. O ponudi, o ljudima koji tamo rade, ljudima koji dolaze… i na kraju, nekako zaključila da je prava sreća da otok ima toliko smještajnih kapaciteta koliko ima i da nije prenapučen turistima jer… nekako, treba ga sačuvati, paziti i ne dati da nam takvo jedno, jedinstveno, mjesto u Hrvatskoj postane šetnica krcata što turistima, što plastičnim, šarenim suvenirima, sladoledima i terasama na svakom koraku. S obzirom da je nacionalni park, nije to baš izgledno, ali… nikad se ne zna…

Ima prostora i da tamo sve, baš sve, ima pet zvjezdica, ali, opet, mi ih nismo došli brojati.

Pogled na hotel_Brijuni

Ovo nije mjesto gdje će vam servirati slijedove hrane, neku rapsodiju na tanjuru, dekonstrukciju nečega što niste ni mislili da može podnijeti tu dekonstrukciju, ali, opet, mi po to nismo niti došli.

Iako su tu nekad boravili državnici iz cijelog svijeta, Oskarovci, pjesnici i pisci, intelektualci, bogati i slavni, danas to više nije to vrijeme i ne treba ga očekivati. Treba ga se sjećati, pokušati saznati što više, ali ne i očekivati priču za Titova vremena jer… ista je ostala baš tamo negdje, u Titovom vremenu.

Hotel Istra_Brijuni

Kako bilo, na Brijune, ako dolaziš, svakako dolaziš po nešto drugo. Onamo dolaziš po nevjerojatnu floru i faunu, po predivno čisto more, po čudesno podmorje. Dolaziš osjetiti mir, uvidjeti da je meditacija moguća i kad se krećeš na biciklu i da se Sreća i Zahvalnost nametnu same od sebe, bez plana, samo te odjednom tako preplave.

Flora_mediteranski vrt_Brijuni

Brijuni u tebi bude ono najbolje, nagovaraju te da sjedneš na bicikl, voziš, trčiš, radiš jogu, plivaš, roniš ili sjediš na nekoj stijeni i ne vjeruješ da si baš ovdje, na ovom mjestu. Brijuni te nagovaraju da pišeš, da smišljaš prave, birane rečenice koje ostavljaš u svom dnevniku putovanja, i baš te natjeraju da postaneš pisac ili slikar tog dana. Oni ti žele da živiš baš taj trenutak, taj sada, baš tada… ne u hotelu, ne u nekoj sobi, već tamo vani. Negdje na otoku.

Brijuni_obala_Hrvatska
Obala Brijuna_nacionalni park
Rimska vila_Brijuni

Ako imaš mogućnosti provesti tamo nekoliko dana (ili minimalno dva), Brijuni će ti to vratiti na najbolji mogući način. Samo moraš biti otvoren i spreman na kompromise.

Ako planiraš provesti jedan dan, onda, možda, imam pokoji savjet za tebe. Naravno, moguće je da ćeš se zaželjeti nečeg drugačijeg od onoga što ja pišem, ali šanse su velike da ti se baš svidi i ova neka priča koju ovdje nudim.


Želiš li u miru provesti dan, pogledati što više, ne juriti i žuriti, a imati više mogućnosti kroz dan, kreni brodom iz Fažane kroz jutro.

Fažana_Istra_Hrvatska
Brod_Fažana_Brijuni

Ukoliko nisi rezervirala (ili rezervirao) vlakić kojim se obilaze Brijuni, ništa zato, bicikli koje tamo možeš unajmiti (čak su dva sata vožnje i u cijeni karte) su vrijedniji nego vlakić, ako mene pitaš. Biciklirati tempom kojim želiš, stati kad želiš fotografirati, i uživati, može se svakako više ako ste na biciklu. Imate li manju djecu, moći ćete uzeti sjedalice za njih, a imaju čak i prikolice za klince - klinci ih naprosto obožavaju!

Bicikl_Brijuni_priroda
Brijuni na biciklu

Ne treba ti vodič, posebne upute, možeš i sam(a) obići otok s kartom i aplikacijom koju NP Brijuni nudi. Besplatna ja, puna informacija i korisna.

Kupanje je dozvoljeno, ponesi kupaće i ručnike, plivanje s jatom riba, škarpinama i ražama pokraj koraljnih grebena je nešto što se ne propušta (naravno to nije sve... jednostavno ponesi masku i zaroni <3).

More_Brijuni

Na otoku se može pojesti nešto u restoranu hotela, a, dakako, i popiti (goste oko sebe ne birate, pogled prema slici dolje, molim! :) . Sladoled i kavicu možeš uloviti na 3-4 mjesta na otoku, ali uz sve to, nije loše da se ponese još koji sendvič jer vožnja biciklom traži koju kaloriju više tog dana, a i, ako dolaziš s djecom, nije loše imati u torbi nešto više za izmorene klince nakon kupanja, vožnje i vrućine.

Kafić_Brijuni

Ako nisi od bicikla, nije problem, moguće je unajmiti električni autić (golf cart). Pješke nećete stići puno toga obići pa na pješačenje ne računajte, osim ako nemate cijeli dan.

Golf_cart_Brijuni

Odjeća - udobna i sportska (za bicikliste). Za one koji se vole fotkati, nije loše staviti neki “props” u torbi jer je otok nevjerojatno fotogeničan (a i vi uz njega), stoga… nemojte reći da vam nisam rekla ;)

moi_Brijuni

Možda ipak nije loše ranije rezevirati karte za brod pa nemoj baš, kao mi, doći pola sata prije broda i očekivati da će se svemir posložiti da ti ugodi. Nama se posložio, ali mogli smo se i razočarati, stoga, preduhitriti zavrzlame i gužvice kod kupnje karata je “must”!


I uživaj. Baš uživaj. Stani, udahni, čudi se, smiješi se, ponašaj kao dijete, skači u more, pokušaj uloviti zeca na tim predivnim travnjacima, šuljaj se jelenima i muflonima misleći da ćeš uloviti fotku izbliza, maštaj o nekim vremenima kada se nismo toliko brinuli i razmišljali što ćemo sutra, istražuj o povijesti otoka, građevina, informiraj se i otpusti SVE što se otpustiti dade u tih 15min vožnje brodom od Fažane do Brijuna jer te otok treba čista uma da te napuni. Imaš točno 15 minuta da ga pročistiš i pripremiš.

Zečići_Brijuni
Mediteranski vrt_Brijuni
Him_Brijuni

I vjeruj mi, prošlo je točno mjesec dana od posjeta mom “sretnom ostrvu” i ta sreća ne popušta…

Baš ludo nešto…

Teško da mogu i objasniti.



Zagreb i mi

Prije nešto više od godinu dana sam bila na jednoj radionici koja je trebala osvijestiti naš odnos s gradom, progovoriti o vezi koju imamo s gradom u kojem živimo, kako ga vidimo, o mjestima koje posjećujemo i koja su dio našeg života te kako bi izgledala mapa grada da ju baš mi izrađujemo. Radionica je uključivala praktičan rad i na neki način nas je otvorila te smo vrlo otvoreno progovarali o odnosu s gradom pred nepoznatim ljudima. Nisam sve rekla što sam mislila jer mi se u jednom trenutku činilo jako intimno ulaziti u dubok odnos grada i mene.

Trg-bana-Jelacica-Zagreb-Project-we-travel

O tome ranije nisam razmišljala. Razmišljala sam često kako grad u kojem živim zaslužuje više moje (naše) pažnje i brige. Kako trebam(o) biti aktivniji građanin i glasnije izreći što je u redu, a što ne, da se čini u gradu. Činilo mi se da grad pati pred naletom stihijskih promjena koje su često nailazile na negodovanje ljudi.

Ban-Jelacic-Project-we-travel-Zagreb

Ponekad mi se pak činilo nepotrebnim prelaziti kilometre da se divim nekom drugom gradu, kad kod kuće imamo toliko neistraženih mjesta.

trg-bana-jelacica-zagreb
ulica-ilica-zagreb
centar-zagreb
centar-zagreb

Radionica je prošla, neko vrijeme sam se prisjećala njezinih dijelova i svojih zaključaka i onda su jednostavno vrijeme i nove aktivnosti učinile svoje - nastupilo je prepuštanje novim životnim izazovima i promišljanjima o nekim drugim temama koje su me u tom razdoblju zaokupljale.

arhitektura-zagreba

Međutim, vrijeme lockdowna i potresa je potaknuo jednu sasvim drugačiju introspekciju i novi način razmišljanja o svemu, pa i o gradu u kojem živim. Grad koji sam viđala nešto više od dva mjeseca sa svog prozora i za rijetkih odlazaka van je bio odjednom tako star, tako umoran i tako tuđ. Imala sam jednu sliku o gradu, i sebe u njemu i onda… onda su se okolnosti bitno promijenile pa tako i moj grad pa tako i ja u kontekstu toga, moga grada.

ulice-grada-zagreba

Nova stvarnost, nova pravila, redovi ljudi na ulicima ispred rijetko otvorenih dućana, ljudi zabrinutih pogleda, grad dimnjaka na pločnicima, srušenih zabatnih zidova, oštećenih simbola grada i opet prestrašenih ljudi ovog grada je učinilo onaj grad, kojeg znam, neprepoznatljivim.

potres-u-zagrebu

Jer… ljudi su grad. Biciklisti na pločnicima, prepuni plavi tramvaji, ulice pune prolaznika su moj grad.

biciklisti-zagreb

Cika djece u parkovima, zelenilo i sadnice po gradu, druženje šetača pasa na livadi, otvoreni dućani, terase kafića i festivali su moj grad. Ne zaboravimo na nerijetke prosvjede, koji su više od prosvjeda za, sjetimo se, konkretnu magnoliju s Trga žrtava fašizma, mali vrt u Preradovićevoj ili zatvaranje nekog voljenog nam kina. I oni su dio mog grada.

zagreb-arhitektura

I nije da još uvijek ne mogu raspoznati i naći zgrade po gradu koje jako volim, predivne ukrase na zgradama ili erkere s najljepšim lusterima iza zavjese, kao i grafite koje nisam sretna vidjeti na tim istim zgradama, dok u isto vrijeme volim njihovu poruku, brine me misao, i ona pitanja s radionice na početku ovog teksta, kakav je nadalje moj odnos s gradom u kojem se on trenutno čini samo prividno sretnim pod suncem ovog ljeta?

DSC07267.jpg

Svjesna sam da se stvari ne događaju preko noći, i da je vrijeme u kojem živimo vrlo nepredvidivo, i znam da ako želimo dugu, moramo podnijeti i kišu…

… ali ako je istina da nas određuje mjesto na kojem živimo, ljudi koji nas okružuju i događaji, zanima me kakva “ja” će pisati priču o gradu za deset godina i kakvi “mi” ćemo postati?

centar-zagreb-duga
hnk-duga-zagreb

Zagrebu, s ljubavlju!

12/07/2020



Idemo u Istru i Provansu...

Noru Škrokov poznajem s radionice fotografije koju smo moja prijateljica Boba i ja organizirale prije nekoliko godina u sklopu našeg projekta O'snova. Moram priznati da se nekako uvijek rado vraćam ljudima s tih radionica i nastojim održavati kontakte, koliko god da je teško u ovom našem nepredvidivom životu.

Radionica je tako završila, neko vrijeme smo svi s te radionice uživali u fotkama koje su se dijelile preko mreža, dopisivali, obećavali da ćemo se vidjeti i onda je svatko nastavio svojim životom. Tako to nekako i bude. I to je isto u redu.

Međutim, otada, ne prestajem pratiti Norina putešestvija. Stalno je u pokretu, ako ne negdje izvan Hrvatske, onda u svom rodnom Zadru, ili pak Zagrebu.

Jednom tako sam zamijetila da je bila u Provansi. Još nisam tu regiju upisala u svoju mapu sreće, ali Nora jest. A mjesec prije tog putovanja je bila u Istri. Kako to biva na mrežama, sve sam pomno pratila…

Kopkalo me zapravo to, je li ta Provansa, nešto kao naša Istra. Možemo li mi ponuditi ono što nudi Provansa? A što zapravo nudi naša Istra? I kamo bi nas Nora odvela...

Veseli me da ćete uživati u Norinim crticama iz naše Istre i ljubičaste Provanse i boomarkirati ovaj post kad ćete jednom krenuti put ove dvije regije.

Provansa-polja-lavande

Putovanje se dogodilo taman prije godinu dana, vrlo spontano, kao rođendanski poklon Norinog dečka i želje da istraže više unutrašnjost Istre, a samo mjesec dana kasnije, svemir se urotio da Nora i njezina prijateljica Ella odu baš u Provansu. Iako danas ne možemo predaleko putovati i nije odgovorno skupljati kilometre u zemljama izvan Hrvatske (bar još neko vrijeme, kako su nam rekli), nas upravo veseli da se virtualno uputimo baš tamo gdje miriše prekrasno i gdje zalasci izgledaju spektakularno.

Nora-polja-lavande-Istra

P:WT: U zadnje vrijeme imam osjećaj da su svi bili Istri i da joj se svi baš rado vraćaju. Poznanici i prijatelji rado dijele savjete gdje odsjesti i izbor je uistinu velik. Pa da krenemo od tog pitanja, gdje ste se ti i dečko smjestili za boravka u Istri?

Nora: Našla sam prekrasnu malu kamenu kuću u mjestu Momjan (Buje). Lokacija nije mogla biti bolja pošto smo bili svega 30 minuta vožnje od Oprtalja, Grožnjana i Motovuna koje smo planirali posjetiti. A kada smo došli... bilo mi je jasno zašto se mjesto zove baš Abbraccio della Quercia. Pa vidi taj prekrasan hrast...

Abbraccio-della-Quercia-Istra-Buje

Već sam se zamišljala kako ujutro radim jogu ispod njegova hlada. Nisam mogla vjerojavati da toliko puno impresije može ostaviti jedno mjesto u tako kratkom vremenu. Dok ovo pišem mogu se sjetiti svakog kutka predivnog vrta zasađenog lavandom, mirisa, boja i zvukova.

joga-abbraccio-della-quercia-istra

P:WT: Svaki put kad odem u Istru, teško mi je odlučiti kamo otići i što posjetiti kad jer toliko je toga, a uvijek premalo vremena. Koji je bio vaš plan tih dana?

Nora: U planu je bilo obići Motovun, Oprtalj i Grožnjan. U Motovunu smo već jednom prilikom bili, ali zimi dok je bila magla i kiša, tako da je bilo interesantno upoznati novi Motovun, u lipnju i na suncu. U vrijeme kad smo bili, nije još bilo turista tako da smo mogli baš uživati nesmetano u njegovim ljepotama.

Motovun-Istra-view

 P:WT: Vjerujem da ste uživali u hrani, ipak, u Istri ste... Da trebaš izabrati samo jedno jelo koje bi u Istri mogla jesti svaki dan, koje bi to bilo?

Nora: Hrana je u cijeloj Istri tako ukusna, te male konobe topli ljudi i cijela atmosfera. Kad bih stvarno trebala izdvojiti samo jedno jelo, to bi onda bili domaći pljukanci s tartufima.

P:WT: Rekla si da si bila i u Oprtalju. Iako Istru poznajem, nekako se Oprtalj i ja često mimoiđemo. Što me zapravo čeka tamo?

Nora: Što da ti kažem o tom mjestu, nego da me osvojilo na prvi pogled!

polja lavande-istra-oprtalj


Malo mjesto na brdašcu koje za 15 minuta možeš cijelog prošetati. Arhitektura i povijest toliko interesantna da poželiš ostati tamo. Neka mjesta po prvi put vidišm ali unutar sebe imaš osjećaj da si već bio tamo, jednostavno osjetiš ih. E za mene je to Oprtalj. Dok smo šetali po cijelom mjestu bile su pripremljene posudice sa svijećama i šareni ukrasi. U tom trenutku nismo znali o čemu se radi, ali poslije smo saznali da se održava festival vatre, manifestacija koja oživljava staru tradiciju vezanu za žetvene običaje i početak ljeta.

Oprtalj-Istra
Oprtalj-Istra

P:WT: Grožnjan se uvijek nađe na listi turista, ali i lokalaca. Što ti se čini, zašto ga svi toliko vole, a posebice umjetnici?

Nora: Zadnje mjesto našeg kratkog putovanja je upravo bio Grožnjan. Mjesto na kamenom brežuljku s predivnim pogledom na dolinu rijeke Mirne. Arhitektura srednjovjekovna, s puno malih uličica od kojih svaka otkriva neke nove prizore.

Grožnjan-Istra

Stvarno nije niti čudno što upravo ovaj gradić priziva toliki broj umjetnika. Sve je poput neke idilične slike. Znakovi prisustva velikog broja umjetnika vidljivi su na svakom kutku. Na zidovima kuća su obješene male keramičke figurice, prekrasne rascvjetale hortenzije krase kamene ulice, radovi umjetnika su izvješeni posvuda.

Grožnjan-umjetnici-keramika

 P:WT: Na kraju, ipak ste dodali svom putovanju još jedno mjesto koje ćemo zapisati pod stranicu na kojoj piše Istra u te naše male dnevnike putovanja?

Nora: Dok smo kretali nazad prema Bujama, slučajno smo vidjeli na karti lokaciju Slap Buje. S obzirom na to da smo se već nalazili u Grožnjanu te je ova lokacija bila jako blizu odlučili smo je istražiti. Kad smo se parkirali dočekao nas je putokaz koji nas je odveo iznad tajanstvenog slapa i ponora Butori. Prekrasni krški fenomen u Istri skriven od pogleda, ali bajkovitog prizora. Slap je visok nekih 10 m te pada u jezerce koje potom nestaje u ponor. Uz meditativni zvuk šuma vode i zelenila ovo mjesto me zbilja oduševilo. U trenutku je moglo postati samo prolazno mjesto uz cestu, a postalo je prekrasna uspomena i završetak našeg trodnevnog putovanja središnjom Istrom.

Slap Buje-Istra-priroda

P:WT: Iako Istra isto ima polja lavande, ona su te dočekala još na jednom mjestu.

Nora: Da, ubrzo nakon ovog putovanja otišla sam u Provansu s prijateljicom. Polja lavande smo obišle kad smo posjetile Valensole u kojem je baš bio festival. Prizori tih ljubičastih polja koja se pružaju u beskraj su neopisivi. Nije niti čudo što ih nazivaju ljubičastim zlatom. Miris lavande se osjećao u zraku. Dok sam fotografirala ta polja bila sam neopisivo sretna, sretna jer sam imala osjećaj kao da se nalazim u nekom francuskom romantičnom filmu.

polje-lavande-provansa-valensole

P:WT: Kakvo je mjesto Valensole?

Nora: Samo mjesto Valensole je tipično francusko mjesto u unutrašnjosti, ali meni dosta sliči na Istru. Mali štandovi prepuni proizvoda od lavande, ljudi u tradicionalnim nošnjama.

Na sajmu sam prvi put probala sladoled od lavande, i bio je jako ukusan. Sva moja čula su uživala u francuskom ugođaju. Francuska muzika, miris lavande, okus lavande i prekrasna francuska arhitektura i priroda.

P:WT: Imale ste priliku posjetiti i tvornice u kojima se zapravo dobivaju ulja lavande. Kakvo je to bilo iskustvo?

Nora: Da, obišle smo i tvornice u kojima smo zapravo vidjele cijeli proces dobivanja eteričnog ulja lavande. Velike zamotane bale lavande stajale su ispred tvornice, spremne da se pretvore u cijenjeno ulje. Nestvarno da je potrebna tolika količina lavande za tako malo ulja, zamisli, za litru ulja potrebno je oko 50 kg cvjetova lavande.

P:WT: Putevima lavande, došle ste i do Abbaye Notre-Dame de Senanngue. Što bi nas tamo dočekalo, ako se uputimo?

Nora: To je drevna opatija iz 12. stoljeća koja leži na poljima lavande. Redovnici se bave uzgojem lavande te imaju i pčelinjak za proizvodnju meda. Trgovina Abbey nudi parfeme od lavande, sapune, sušenu lavandu i drugu prirodnu kozmetiku koju proizvode sami redovnici. Mjesto vrijedno posjeta.

Abbaye Notre-Dame de Senanngue - Provansa

 P:WT: A ručak u jednom francuskom gradiću je bio više od ručka, zar ne?

Nora: Imale smo ručak organiziran u gradiću La Bastide de Pierres-Gordes. Ime tog mjesta mi je bilo odnekud jako poznato. Dugo sam mozgala dok smo čekale ručak i onda sam se sjetila da već duže vrijeme na Instagramu pratim profil jednog hotela La Bastide de Gordes. Taj hotel mi je oduvijek bio pojam estetike i svega što volim, i evo me  sjedim svega 100 metara udaljena od njega. Jedna ogromna divna slučajnost. Prijateljica i ja smo odlučile nekako doći i ući u njega. I da.. obučeni u laneno odjelo i sa šeširom, otvorili su nam vrata svega onog što već dugo gledam i u čemu uživam na Instagramu. Moja virtualna realnost postala je stvarnost. Sjele smo na terasu i uživale u svakom malom trenutku, od samog prekrasnog menija do okruženja.

P:WT: Sad sam i ja zapratila ovaj prekrasan hotel. Nakon zadnjeg noćenja u rodnom gradu slikara Paul Cézannea, Aix en Provance, u gradu, kako si sama rekla, koji odiše otmjenošću atmosfere prohujalih stoljeća, što je još bilo na vašem itinireru?

Nora:  Zadnji dan prije kretanja nazad posjetili smo La ferme de Gebradu. Dočekala nas je prekrasna Francuskinja, koja nam je pokazala svoju farmu, polja lavande, začinska bilja, njegovu važnost i ulogu. Na kraju smo mogli vidjeti i kupiti proizvode u malom dućanu u sklopu te farme. Obavezno uvrstiti u plan i ovo mjesto.

 P:WT: Kako ste se rastale ti i Provansa?

Nora: Taj život u Provansi mi je tako blizak i prekrasan. Oduvijek me privlačila Francuska, njena kultura, način života i arhitektura. Znaš, tijekom cijelog vremena boravka u Provansi nisam imala osjećaj da sam turist. Osjećala sam i osjećam baš veliku pripadnost, kao da sam živjela tu.

provansa-francuska-nora

 P:WT: Otkrij nam što bi sviralo za posjeta Istri, a što Provansi, da ti kriomice pogledamo na Deezer?

Nora: Pjesma koja opisuje putovanje po Istri je definitvno The Arts and the Hour, Víkingura Ólafssona. A po Provansi, definitivno s Edith Piaf i čuvenom La vie en rose.




Život na otoku

Kako bi izgledalo da živimo u tim mjestima na kojima inače ljetujemo? Kako bi izgledao dan, a kako večeri? Bi li bili zahvalni činjenici da mi je more tu pred nama? Baš svaki dan…

Kako izgleda suživot s morem, stijenama i brodovima u daljini?

more-hrvatska-čiovo
Zalazak sunca čiovo

Mislim da svatko od nas pronađe sebe negdje na moru, u šetnji nekom rivom, trčkaranju po borovoj šumi ili u ronjenju tražeći školjke. Neki se možda bacaju u more, a da se prethodne ne namoče, neki ne ulaze u more, ako nije barem 26 stupnjeva, nekima je zalazak sunca sve i nikad ne dosadi, a netko pak ne bi mogao bez ribe, blitve na lešo i škampi.

A život na otoku? Kako on izgleda? Kako ljudi žive na mjestima na koje rado putujemo? Pitanja mi nikad ne nedostaje i po odgovore odlazim k ljudima za koje znam da će odgovoriti onako iz srca i onako kako jest. Bez uvijanja i bez lažnih epiteta. Po odgovore sam otišla k svestranoj Aniti Radić, na otok Čiovo. Čini mi se kako Anita zaista uživa u takvom mirnom životu i s otoka uzima ono najbolje, ono što joj odgovara.

Iako je naš dijalog čekao već neko vrijeme da izađe , čini mi se da je baš sada to ono pravo.  


Koliko traje tvoja veza s otokom?

Anita: Moja veza sa otokom traje više od 20ak godina. Još se sjećam tog prvog osjećaja, kojeg tada sigurno nisam bila u potpunosti svjesna. Pogled, onako bezazlen, djevojački, upijao je sve oko sebe i pratio aktivan unutarnji glas. Odjednom se zaustavio baš u uvali, gdje sad živim, a toplina oko srca je iznenada narasla, a glas samo šaptao: “O, Bože, kako je tu lipo živit!”

love čiovo
just love

Tek nakon dvije-tri godine, upoznala sam svog sadašnjeg muža, te moja avantura i suživot s otokom počinje stvarati priču.

Kako se igraju otočka djeca? Znam kako se igraju moja na otoku ili oko mora, no, vjerujem da kad duže živiš na nekom mjestu, svjestan si ga i poznaješ ga te si vjerojatno nešto kreativniji jer znaš što ti može ponuditi…

Anita: Znaš, sretna sam što sam imala priliku odgajati svoju djecu u prirodi, tu kraj mora, bez interneta i društvenih mreža, koje su pristigle dosta kasnije, nakon što su već djevojčice krenule u školu. Još se sjećam njihovih igara, to zakopavanje u pijesku ili na primjer kad su same znale uzesti kajak i odvesti se u obližnju uvalu. Tom su prilikom dovukle staru dasku za jedrenje, koju su uz pomoć oca, same izbrusile, obojale.

Simboličkih igara nije im nedostajalo, u svemu su pronalazile smisao za igru, uživale su u tome i nikada im nije bilo dosadno.

art

Gledajući i prisjećajući se sada, izuzetno mi je drago, što su rođene upravo tada, jer bojim se da takve igre i takvog života ima sve manje.

Je li tvoj odnos prema otoku uvijek bio isti?

Anita: S vremenom, kako su cure rasle, kako sam ja sazrijevala i kao osoba, žena, majka, tako se i moja veza, tj. odnos s otokom, mijenjao.

Dok smo mladi, svi bi mi donekle živjeli u urbanim i “in” mjestima. Ali s godinama, vrijednosti i prioriteti se mijenjaju. Dok su nam djeca manja, tempo je dosta brži. što je i normalno, jer gdje god živio, ne možeš ga usporiti. Upravo iz razloga, jer su djeca mala, više je obveza, pogotovo ako radite. Ali jednom, kada djeca narastu, slobodno vrijeme se povećava, više se povezujete sa samim sobom i prirodom oko sebe, te se vraćate svom izvornom “JA”.

I tu “otok” pomaže, na način, da se resetirate, usporite, te da se povežete.

Koji su to otočki posebni trenuci? I kako oni mogu ostati upravo ti, posebni trenuci, vječno…

Anita: Postoje ti neki trenuci koji su posebni i u kojima sam zahvalna na tome što sam upravo tu gdje jesam. Takvi trenuci su odraz, simbioza mog unutarnjeg svijeta i vizualne percepcije. Npr. prva jutarnja kava s pogledom na more, šum mora, cvrkut ptica, miris mora, vožnja brodom, mali razgovori sa svojim članovima obitelji gdje slobodno i žustro raspravljamo o bilo čemu, jer smo svi toliko različiti, a opet toliko slični, divan odnos sa svojim suprugom i nakon 21 godine braka, i naravno moji mali trenuci kada uzmem fotoaparat u ruke i bilježim posebne trenutke.

sea sand summer

Može li neki drugi grad ili mjesto zamijeniti život na otoku?

Anita: Trenutno mi ne može zamijeniti ni jedno mjesto jer da bi mjesto bilo posebno, za to trebaju biti oko tebe ljudi koje voliš, dom koji je odraz tebe, te odnosi koje si stvorio proteklih godina.

Stoga, posebno mjesto ne čini samo more, brodovi, kuće, već simbioza ljudi i okoline, odnosi koje stvaraš, kroz koje rasteš i učiš svakim danom kako biti bolji i kako biti povezan sa samim sobom, prirodom, pa i sa ljudima oko sebe.

Kakva je dinamika života na otoku? Ima li tih nekih ubrzanih trenutaka?

Anita: Što se tiče užurbanosti življenja na otoku, mislim da je to malo više izraženo ljeti, kada imamo veću koncentraciju ljudi, zbog turizma. Ali, čim opadnu gužve, mi smo vam na otoku jako sretni zbog toga. Svi se vraćamo svojoj rutini, obvezama, a tada imamo i plažu samo za sebe.

Kako sam po struci odgojitelj predškolske djece, veći dio ljeta sam na odmoru, tako da je moje uživanje na makismumu.

Ostalim mjesecima je to malo drugačije, čekam taj vikend kao i svi ostali. Ali on je uvijek rezerviran za radnje i aktivnosti koje me opuštaju. Imam čak, svoj mali vrt, na koji sam jako ponosna i kroz koji se učim strpljenju i ljubavi prema prirodi. Obožavam cvijeće, biljke… ma zelenilo uopće.



Bi li nam otkrila tajnu koje uvale vole lokalci pa da i mi koji svratimo k vama jednom godišnje barem malo uživamo tamo gdje i otočani?

Anita: Na Čiovu imamo super vale s južne strane otoka. Uvala Labadusa (lounge bar Laganini) i uvala Duga, koje su zapravo malo komercijalnije, dok su divlje vale npr. Široka, Branac...

Spomenula si da kad god ulovite vremena tvoja obitelj i ti idete brodom na Brač. Koje uvale ne smijemo zaobići kad smo na Braču?

Anita: Na sjeveru Brača su Pučišća- velika uvala i grad te Povlja, također velika uvala. Na zapadu, meni osobna draga, uvala Bobovišće te Milna. Ako pođete na jug, tamo je uvala Lučice, gdje je ona prekrasna vila, zasebna, ali i vojni potkopi, umjetne pećine u koje se brodom moze ući Maslinova, Smrka, Kruščica… i naravno, tu je i poznati Bol.

 Od tebe se zaista može puno naučiti o “slow life” konceptu, kako stati, ostati zahvalan, sabran za posao i za obitelj, daj nam barem neke smjernice, kako, ali kako zaista usporiti? Kako se to zaista postiže?

Anita: Kada radite s djecom, treba vam jako puno energije, strpljenja, razumijevanja, stoga je neophodno da imate nekakv kanal gdje ćete se isfiltrirati i napuniti baterije. Skoro svakog dana, moram imati minimalno pola sata vremena da se povežem (ležeći položaj, bez glazbe, ljudi, razgovora, ne spavam, samo se opuštam).

Inače ima još jedna stvar koju mi kao obitelj prakticiramo, a to je da svatko kada dođe kući prepričava ono što mu je bilo tog dana, bilo loše ili lijepo. Na taj način se rasterećujemo težine koju smo imali tog dana, a dijelimo ono lijepo što se dogodilo.

Ono što mene jako veseli i opušta, a to su ti neki trenuci kada fotografiram, slažem kolaže ili tzv. moodboard ploče, ili uređujem prostor u kojem živimo. I na kraju svega, slobodno mogu reći da živimo jedan sasvim običan, jednostavan život na lipom otoku punom ljubavi i razumijevanja.

moodboard Anita Radić


Hotel Boškinac i sjajna ponuda nove sezone

Sigurno ste imali priliku čuti, vidjeti ili posjetiti boutique hotel Boškinac na otoku Pagu u neposrednoj blizini Stare Novalje? Hotel koji stvara svoju hotelijersku i gastronomsku reputaciju već dugi niz godina i izvrstan je u tome.  Ma, sigurna sam da se i sjećate kad je naš hrvatski chef Mate Janković zajedno s Anthony Bourdainom kušao hranu i vina u Boškincu te je među inim  komplimentima, Bourdain izjavio: ”Ovdje je hrana svjetskoga glasa, ovdje je pravi svijet vrhunskih vina, ovo je mjesto gdje su sirevi najbolji...”  

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Na osami, daleko od pogleda ljudi, u krajoliku koji odmara oči, gastronomskoj i vinskoj ponudi koji osvježava i veseli sva vasa čula vjerujem da ćete uživati.

Nastojimo nasim gostima ponuditi miran i siguran ambijent, u kojem mogu osjetiti ono dobro staro normalno.
Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Boškinac je mjesto koje posjećujem gotovo svake godine, obično na svoj rođendan, u društvu svoje obitelji ili prijatelja, i zaklopim li oči, istog trenutka mogu prizvati taj osjećaj sreće koje je to mjesto budilo kod mene svaki put kad bismo bili tamo.

S obzirom na cijelu situaciju u Hrvatskoj i svijetu koju je diktirao virus, zanimalo me je kako se ovakva mjesta nose s time i što očekuju u ovoj turističkoj sezoni. Srećom, situacija je u Hrvatskoj izrazito povoljna i vjerujem da će s vremenom biti lakše hotelijerima i ugostiteljima, no, što o tome kaže i Boris Šuljić, vlasnik obiteljskog hotela, restorana i vinarije Boškinac.

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić


P:WT: Kreće jedna nova era putovanja i životnih navika, kako se hotel Boškinac pripremio za to razdoblje? 

Boris Šuljić: Za sada hotel Boškinac ne mijenja ništa previše u načinu poslovanja, niti komuniciranja sa svojom publikom. Mi vjerujemo da ljudska strast za putovanjima kao i za kulturom stola nije potrošena, niti će doživjeti radikalne promjene. Naravno da ova situacija sa pandemijom nije bezazlena i da ne želim umanjiti daljnje potencijalne opasnosti za globalno zdravlje. Vjerujem, međutim, da će  znanost uskoro uspješno odgovoriti na ovaj veliki i nepoznati zdravstveni izazov, a isto tako vjerujem da će i svjetska ekonomija do kraja godine uhvatiti željeni gospodarski ritam, te da će se do idućeg ljeta sve vratiti u normalu. To su naravno samo moja predviđanja, koja naravno nemaju nikakvu znanstvenu težinu.

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

P:WT: Zadnjih godina smo svi bili nevjerojatno mobilni. U trenutku bismo kupili kartu za drugi kraj svijeta ili za vikend, bez puno planiranja, otišli na neku od bližih destinacija. Što mislite kada će nam se vratiti te navike?

Boris Šuljić: Da… putovanja nikad nisu  bila dostupnija, nego u posljednjih dvadesetak godina i ta je činjenica značajno utjecala na gospodarstvo kao i na navike ljudi. U jednom je trenutku sve to stalo i taj šok još uvijek utječe na kuražu turista i putnika uopće. Turizam se zasniva na slobodi kretanja i na sigurnosti  i zato razumijem rezerviranost kako građana tako i svjetskih političkih vođa prema apsolutnom popuštanju svih epidemioloških mjera. Vjerujem da će se do kraj lipnja situacija bitno promjeniti, te da će najprije ljudi iz nama susjednih zemalja krenuti put juga i našeg mora, a za iduću godinu nadam se da će se uspostaviti i sve putničke veze na globalnoj razini, te da turizam neće doživjeti prevelike transformacije.

P:WT: Koliko je teško u hotelijerstvu primijeniti mjere koje se nameću u borbi s virusom i hoće li one utjecati na raspoloženje gostiju?

Boris Šuljić: Mi u Boškincu kao najvažniju mjeru primjenjujemo osobnu higijenu, stalno pranje ruku i dezinficiranje. Maske u Hrvatskoj nisu obvezne te ih mi ne koristimo, sve ostale mjere poštujemo i ne držimo ih u našem slučaju posebno restriktivnim za naše poslovanje, budući da se Boškinac nalazi na osami, iznimno je prozračan i ventiliran te ima preko 500 m2 otvorenih terasa. Nastojimo našim gostima ponuditi miran i siguran ambijent, u kojem mogu osjetiti ono dobro staro normalno.

Mislim da je ljudima vazan taj osjecaj sigurnosti  i intimnosti, koji ovako mali objekti poput Boškinca mogu ponuditi.
Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

P:WT: Upravo to, hotel Boškinac je izvrsno mjesto za one koji žele provoditi odmor u manjem krugu ljudi, na osami, uživajući u prirodi, zvuku zrikavaca, terasama ili pak osami svoje krasne sobe. Što mislite da će ljudima itekako značiti danas od ovoga što nudite?

Boris Šuljić: Ljudi će cijeniti osjećaj čistoće i sigurnosti i tamo gdje to budu mogli pronaći i osjetiti tamo će odlaziti i to će preporučivati. Posebno će u ovoj iznimno zahtjevnoj turističkoj godini na cijeni biti mjesta na osami poput našeg Boškinca , ali i  drugih krasnih malih hotela kao i sve brojnih luksuznih vila po našoj obali. Mislim da će dobro proći i oni pansioni koji su godinama uspostavljali prisan i prijateljski odnos sa svojim gostima, to bi im se u ovakvim godinama moglo obilno vratiti.

P:WT: Boškinac nije samo ponuda lijepog ambijenta, Vaša ponuda je puno šira i prepoznata na svjetkom nivou. Po što još dolaze Vaši gosti?

Boris Šuljić: Boškinac je nedavno dobio svoju prvu Michelin zvjezdicu te to sigurno pobuđuje poseban interes kod dijela javnosti koja je visoko gastronomski osvještena i motivirana.

Za ovu godinu u nasem fine dining restoranu goste ocekuju potpuno nove kreacije naseg chefa Matije Bregesa...
Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Nakon toga Boškinac je vrlo poznata vinarija te naša sjajna vina imaju brojnu i vrlo lojalnu publiku, što također osnažije motiv za dolazak u našu kuću. Tu je i naša konoba koja nudi lijepi izbor domaćih jela pripremljenih na vatri pred gostima. 

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Ono kako je sada krenulo od kada smo 15. svibnja otvorili, govori nam da smo u pravu i da interes javnosti postoji  te nas posjećuju brojni gosti upravo zbog toga. Doduše za sada prevladavaju domaći turisti, ali sve je više i Slovenaca, ima nešto i Austrijanaca, a evo ovih dana smo dobili i goste iz Češke. Mislim da je ljudima važan taj osjećaj sigurnosti  i intimnosti, koji ovako mali objekti poput Boškinca mogu ponuditi.

P:WT: U Boskinac ljudi mogu doći na kavicu ili ručak/večeru uz fantastična Boškinac vina. Jeste li osvježili ponudu u novoj sezoni?  

Boris Šuljić: Za ovu godinu u našem fine dining restoranu goste očekuju potpuno nove kreacije našeg chefa Matije Bregeša, dva velika degustacijska menija od 5 i 8 slijedova te tri kraća degustacijska menija od 3 slijeda. Jela su vrlo originalana i autorska, a za njihove glavne sastojke koristili smo namirnice isključivio s otoka Paga.

(album s hranom fotografa Roberta Pichlera)

Iz našeg podruma izlaze i dva nova pjenušca Viaz u rose i brut varijanti , upravo smo na tržište pustili i berbu 2016 našeg najpoznatijeg crnog vina Boškinac cuvee. Nedavno smo promovirali našu novu liniju vina Reful I Calma, to su jednostavnija vina za svakodnevno pijenje, nešto nižeg cjenovnog ranga, ali ništa manje ozbiljna od drugih Boškinac etiketa.

Naš bar radi svakodnevno,  a na njemu se poslužuju sjajni kokteli, slani zalogaji i naši prefini kolači koji izlaze iz radionice naše pastry chefice Lene Šarić.

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Konoba je otvorena svaki dan, a do kraja lipnja je samo utorkom zatvorena,  i kao što sam već napomenuo ranije, u njoj, pred gostima na vatri pripremamo desetak domaćih ribljih i mesnih specijaliteta. Ponekad će u konobi pjevati i lokalne klape, o čemu goste obavještavamo preko naših društvenih mreža.

 P:WT: Jeste li pomislili u jednom trenutku da će nemoguće biti odraditi ovu sezonu?

Boris Šuljić: Nastojim biti što realniji u svojim procjenama, znam da će sezona biti vrlo izazovna i prilično nepredvidiva, međutim niti jednog trenutka nisam pomislio da će biti potpuno uništena. Mi smo se cijelo vrijeme karantene pripremali i glancali nova jela kao i obavljali ostale radove u vinogradima i podrumu kao i u uređenju okoliša. Nismo niti jednog trenutka svi zajedno posumnjali da nećemo otvoriti. Pratio sam razvoj situacije i nastojao donositi što realnije prosudbe i temeljem toga koliko toliko planirati ovu neizvjesnu situaciju. Kakva god ona bila da bila vi odluke morate donositi, pa koliko god slabe argumente za to pronalazili i koliko god ti planovi bili krhki, vi opet odluke morate donositi.

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

P:WT: Što mislite odakle će vam dolaziti gosti?

Boris Šuljić: Vjerujemo će gosti ove godine kružiti po principu mačke, ići će oko svoje kuće, do susjeda i možda koju ulicu niže i natrag. To mi se čini realnim i za nas prilično povoljnim jer je Hrvatska sa svojim toplim morem i predivnom obalom u srcu EU i pritom je prilčno dobro prošla ovu korona-krizu.

Mi smo okrenuti lifestyle gostima i i gourmet gostima, primarno prema njima komuniciramo i za te goste mislim da nudimo nezaboravno iskustvo i sjajan doživljaj otoka, kreativne kuhinje, predivnih vina i očuvanog prirodnog ambijenta.

P:WT: Zaista, kraj u kojem se nalazi hotel Boškinac je toliko raznolik, lijep, bogat i vrijedan posjeta. Što je još važno istaknuti u tom kontekstu?

Boris Šuljić: Svakako brojne ljepote otoka Paga od predivnih Lunjskih maslinika do dramatičnih kamenih krajolika u Metajni, bezbrojne plaže, i posve sam siguran da će svi pronaći nešto za idealan odmor u situaciji kada trebamo mir i snagu za ponovni povratak u uobičajene životne i poslovne aktivnosti.



Veselim se posjetiti Boškinac i ove godine. Sigurna sam da ćemo uživati u nekom koktelu dok se djeca igraju oko nas. Da, da… ovo mjesto voli i klince :)

Uživajte u fotografijama sjajne Maje Danice Pečanić!

Kada planiramo opet putovati?

I baš u trenutku kada rasprava o overtourismu doživljava vrhunac i ukazuje na sve veći problem u gradovima kao što su Barcelona, Venecija ili naš Dubrovnik i kada su brojke turista koji bi te (ali i druge) destinacije posjećivali bile neviđeno velike, zbog čega su lokalci poželjeli živjeti dalje od svog grada i time zapravo lišili grad onim zbog čega smo došli – autentičnosti (iako, ruku na srce, što je više to?), svijet se odjednom, u roku tjedan dana praktički, zaustavi, a time i kretanja ljudi.  

Dubrovnik, Hrvatska

Dubrovnik, Hrvatska

U isto to vrijeme kada se čini da sve destinacije nisu nikada bile bliže, avio karte nevjerojatno dostupne i prosječnom potrošaču, a low-cost letovi svakodnevica, zatvori se nebo.

Samo tako.

Zatvori se praktički u trenutku.


I kad se sve to počelo događati, palo mi je na pamet djevojče iz Švedske, Greta Thunberg, koja je glasno govorila o toj istoj toj avio-industriji kao velikim zagađivačima i onima koji nepovoljno utječu na klimatske promjene. I, naravno, palo mi je na pamet kako su se stvari radikalno promijenile zadnja dva mjeseca. Avio-industrija je na rubu propasti, ali ne zbog promijenjenog stanja uma ljudi, već je problem otišao na neku drugu razinu.

Svijet se počeo razbolijevati.

Nepoznat grad, između Šangaja i Hangzhoa, Kina

Nepoznat grad, između Šangaja i Hangzhoa, Kina

I u ova dva mjeseca koliko traje moje intenzivno razmišljanje o životu, putovanjima, egzistenciji i svijetu uopće, nebrojeno sam se puta sjetila jednog projekta i cijele priče koja stoji iza njega - We stay on the Ground (podsjeća na opće popularni hashtag #stayathome, zar ne?) . Naime, ako se sjećate, projekt ističe se da bismo trebali manje putovati avionima, zbog istih gore navedenih razloga i okrenuti se nadzemnom transportu, kao na primjer, vlakovima?

Ljudi su to zaista prakticirali, pogotovo Šveđani, a čak je nastao i cijeli pokret zagovornika tog flygskam (šved.) ili kako bismo ga možda nazvali na hrvatskom „srama od letenja“.

Mogli ste podržati tu ideju te se čak upisati pod imenom na navedenoj stranici čak i ove godine i biti dio FlightFree2020.. Međutim, baš danas kada sam otvorila tu stranicu da se prisjetim te priče i pogledam što je novo, shvatila sam da smo zapravo svi upisani u nju, iako, evidentno je da fizički nismo.

Mi smo svi ostali na zemlji, točnije u svojim domovima i oko njih. I nije važno je li to ono što su htjeli postići We Stay on Ground pričom, činjenica je da ne letimo. I ne samo mi… nego i cijeli svijet.


U zadnje me vrijeme kopka ta misao, kako će izgledati putovanja u budućnosti, što će nam biti važno, hoćemo li radije putovati vlakovima što je i propagirala Greta ili našim osobnim automobilima? Ili ćemo se uzdati u avio-prijevoz?

Na što sam osobno spremna, a što pak misle drugi ljudi? Vi?

Naravno da nisam spremna odustati tako lako od godišnjice u Barceloni (planirana je za svibanj ove godine) nekad kad osjetim da sam za to spremna, ali možda ću pričekati još neko vrijeme i okruglu godišnjicu slaviti neokrugle godine?

Ili ćemo vlakom do Španjolske?

Barcelona, Španjolska

Barcelona, Španjolska

Razmišljam i o tome da imamo i tu kolektivnu odgovornost pomoć ljudima koji se bave turizmom u našoj zemlji te prije nego odemo preko granice, bolje istražimo što nam naša zemlja pruža...

Iako, znam, znam… lijepo je otići van granica naše zemlje, čuti melodiju nekih drugih jezika i istražiti kako se živi negdje drugdje.

Ili ako ništa drugo, barem znati da imamo tu opciju. I da smijemo.

Cinjenica je da putovanja nece biti ista kao nekad prije, ali je li to nuzno lose?
Travel the world

Iako ljudi većinom žele povratak na staro, mogućnost slobode kretanja (tko ne želi?!), što manju izloženost mogućoj zarazi, mišljenja sam da ne bismo smjeli patiti i maštamo o tome kako je nekad bilo i kako smo nekad mogli bolje iskoristiti vrijeme, nekad prije tog koronavirusa, nego iskoristimo što možemo ne bi li stvorili mjesta za nove uspomene i nova putovanja. Sigurnost je na prvom mjestu, vjerujem svima, ne samo meni, i sigurna sam da će biti prilike za leptiriće u trbuhu pri polijetanju aviona, no, do tada bih rado na blogu, kroz priče, prošetala ili bolje reći, proputovala i svojom zemljom i onim mjestima koja vrijedi vidjeti i rezervirati.

Vis, Hrvatska

Vis, Hrvatska

Otkrivat ću nadalje mjesta koja bih i sama posjetila, ture koje su vrijedne planiranja, izleta i putovanja koja će nas obogatiti. Meni osobno to treba pa možda stvorimo pokret upravo ovakvih kao što sam ja? :)

Svijetom ionako već putujemo na P:WT i nećemo prestati (oh ne!), ali idemo naći nevjerojatne dijelove ove naše zemlje <3

Vis, Hrvatska

Vis, Hrvatska

*Svi zainteresirani koji bi voljeli kontribuirati sadržajem na ovu temu se slobodno mogu javiti radi dogovora i mogućnosti objave: info(at)projectwetravel.com 

 

 

 

Ponovljene destinacije

Vjerujem u ponovljene destinacije. Vjerujem u gradove u koje se vraćam iznova i nastavljam gdje sam stala. Volim osjećaj kao kad dolazim kući, nakon dugo godina i volim taj prvi odlazak na kavu u baš taj svoj kafić s kojim počnem obilazak tog svog ponovljenog grada. Iako, kad bolje razmislim...obilazak se čini kao prejaka riječ za takav prisan odnos.

Travel to Barcelona

Šetnja. Da... ono besciljno lunjanje s možda ipak jednim ciljem. Dozvati taj osjećaj sreće, sretnosti, radosti, poletnosti, lepršavosti dok se ponavljamo taj grad i ja.

Sjetiti se iz kojeg je smjera puhao vjetar, tekstura, boja i mirisa, nesto je sto sigurno nosim sa svojih ponovljenih destinacija
Memories in Barcelona

Volim to što sve znam o tom gradu i to što ću saznati. Iznenadim se uvijek kada nestane taj moj neki skriveni kutak otprije ili nastane neki novi. Radujem se na neki čudan način i tome što sam i starija svaki put pa drugačije doživljavam sebe u tom gradu.

Veseli me pomalo i gledati te beskrajne redove u lokalitete koje sam već vidjela i doživjela i kojima ću se nekad kasnije vratiti. Nema čekanja. Jednom smo i mi čekali u tom redu, ali sada to vrijeme poklanjamo nekom drugom događaju toga dana. Ili bolje reći osjećaju tog dana.

Casa Mila - Barcelona - Project - we - travel

Sviđa mi se potratiti cijeli dan na ljenčarenje na nekoj terasi, plaži, nekom zidiću ili u šetnji dijelom tog nekog grada koji ne vrišti iz vodiča. Nema agende, nema must visit liste, samo stvaranje sjećanja koje uvijek mogu prizvati. Sjetiti se iz kojeg je smjera puhao vjetar, tekstura, boja i mirisa, nešto je što sigurno nosim sa svojih ponovljenih destinacija. Nosim i puno više, ali rado ostavljam te neke detalje da me vesele.

Turist in Barcelona - Project we travel

Dugo ja njegujem taj termin, čekam vrijeme za njega, ljude i uopće publiku. I zamislite, došlo je to pravo vrijeme jer smo svi u fazi žudnje za tim ponovljenim destinacijama. Svi spremno pokazujemo slike tih svojih mjesta gdje smo osjećali sretnost. Svi im se želimo vratiti, oživjeti sjećanja, dati im značaj. Da mi se opet vratiti... nebrojeno puta sam pročitala ovih zadnjih karantenskih dana.

... jer ih opet zelimo dozivjeti, osjecati tu sigurnost bas tamo negdje gdje smo bili...

Ljudi... ljudi su isto tu. Više nego ikad. Čitaju. Imaju vremena. Za odlazak u online svijet, skoro da i maskaru stavimo, koliko je postao važan dio našeg društvenog života.

Da, ljudi... spremni su i žude za izlazom iz situacije, za sadržajem koji će dati nadu, koji će zagolicati tu želju da se ponovi ono što su ili smo imali, ali drugačije, smislenije, puno... baš to, da se ponovi.

Novo i uzbudljivo, neočekivano, nekontrolirano možda nam ovih dana nije na listi prioriteta pa se potajno veselim da će priča s ponovljenim destinacijama imati smisla...

... jer ih opet želimo doživjeti, osjećati tu sigurnost baš tamo negdje gdje smo bili, jer će nas vratiti u ta vremena koja smo voljeli, a dati nam priliku za nešto novo.

Vratit će nam osmijeh na lice, uvjeriti nas da je sve u redu i da su tu. I čekaju baš nas.


Okupila sam inspirativne žene koje, kao i ja, vjeruju da ima nešto u tim ponovljenim destinacijama. Veselim da krenete s nama u nešto poznato, nešto što daje sigurnost, toplinu i sjetu. Nešto što je više od uspomene.

Pođite s nama. Znamo kamo idemo!

Prva priča - u Japanu s Editom s bloga Kuživancija

Druga priča - Moskva - volim(o) te!

Treća priča - Roadtrip po Zapadnoj obali

Četvrta priča - Zaljubljena u Portugal - Nevena s bloga Hleb i Lale

The Happiness Tree - La Piantata

It's been nearly ten years since I put this place down on my list of places I'm saving for myself and want to visit. I don't know how it was exactly that I came across La Piantata in the virtual world; the only thing I'm sure of is that I'm happy I did.

la-piantata-treehouse-project-we-travel
DSC0010.jpg

For a long time now I have known that this is a special place and I'm looking forward to one day e-mailing my husband a booking for a few blissful days in this paradise. Or maybe I'll send it in a letter; it somehow seems more appropriate to this place and the way you are supposed to find out about it.

treehouse-la-piantata-project-we-travel

The story behind La Piantata is lovely: a husband and wife turned this place into one of its kind and then went on to include their two daughters and their respective families. It is a place where, I'm certain, people create the most wonderful memories that allow them to conjure up the scent of lavender, a warm breeze and that slight pain in the corners of your mouth caused by a smile that simply won't quit. Not even for days after leaving this place. Or rather, after climbing down from the tree house... And where did that come from?

lavender-fields-la-piantata

In the beginning there was a man called Renzo Stucchi, who left his high-ranking position on the Board of the Cacharel company as well as his Milan address and moved to a small village in Lazio Maremmi, called Arlena di Castro. There he bought a farm that dates back to the late 18th century, surrounded by olive groves and a lavender field.

suie-bleue-treehouse-lavander-fields

The catalyst of the process that was to follow was a huge oak growing on the estate. That oak became the starting point of what is now La Piantata. In 2005 the first tree house opened - now called Suite Bleue - 8 meters off the ground, in the beautiful Toscana with Tarquinia silhouetted along the horizon.

the-view-treehouse-la-piantata

Apart from this unusual tree house, Agriturismo La Piantata boasts another one that is called Black Suite and is just as impressive. Guests can also enjoy in one of the rooms at the hotel on the estate.

agriturismo-la-pianata
agriturismo-la-piantata-italy

Since life has a way of writing the most wonderful stories, after so many years and in this very place I finally got the opportunity to have as my guest the owner Renzo Stucchi and ask him some questions that have intrigued me for so long.

BRERA05.jpg

Enjoy!


How did La Piantata's story begin?

I started out as pastry chef in Milan when I was 15, which is why I still do desserts for the guests. At 24 I met my wife who worked for Cacharel in Paris and following her passion for fashion, I managed to open the first Cacharel salon in Milan in the 1970s. For me fashion was love at first sight that lasted for thirty years. My CEO position in Cacharel Italia between 1977 and 2001 required knowledge not only of fabrics but furniture as well.
That is how I came to discover Provence with its endless lavender fields and delightful shabby chic fabrics. In 1999 I finally decided to move out of the city to look for a simpler and slower pace of life in the country.  It was important to me to find something just as beautiful as that Provençal landscape. It was then that I came across an abandoned farm, overflowing with lavender, which I reconfigured and decorated with Provençal fabrics and furniture. That is where I initially started to grow lavender and today we have over 15 hectares of lavender.

lavender fields - la piantata

As you yourself have said, for 26 years you held a high-ranking position in Cacharel and just when you got the chance for an even greater success in fashion industry, you decided to resign and start all over again. Was that a brave or a crazy decision at the time?

What can I say... I followed my passion and my heart.

The great thing is that my entire family shares in this choice that I'd made and in this passion. My wife is in charge of selling natural lavender-based cosmetics that we produce ourselves and we also have a small shop in Toscana, called Essenze d'Etruria.

Essenze d'Etruria


My daughters Cinzia and Elisa take care of the bookings, web page, social networks and press relations. My sons-in-law Graziano and Nabeel handle the maintenance and event planning.

la piantata family
la piantata family

Do you stay at the Treehouse often?

Not really because we're always booked solid. But when we close down in February, after San Vantino, we take up residence on the tree for two weeks.

renzo-stucchi-family


The media often refer to La Piantata as “once-in-a-lifetime escape for visitors“. Do guests really stay here only once or do they come back?

 They do come back, of course, every year, to celebrate an anniversary, a birthday or simply for a romantic break.

They just want some peace and quiet, some romance or they wish to surprise their significant other with an exceptional experience. What usually happens is that they find much more than they expected so they leave with a great feeling of contentment.

treehouse-the couple

 What is the best time to book one of the tree houses?

"The best" time coincides with the months when lavender is in full bloom, i. e. with June and July (roughly between 20th June and 15th July), but each season has its own charm.

lavander filed toscana.jpg

In winter trees are bare and air is a little bubbly, but the snow-covered landscape is very impressive.

winter-treehousejpg

In spring nature awakens - roses and all kinds of flowers blossom; in the fall leaves display gorgeous colors.

spring treehouse la piantata

But of course, it is in summer that our signature plant lavender blooms, the fields are suffused with purple and its scent is simply everywhere.

What can you experience in a beautifully designed treehouse?

The time spent with your loved one, enjoying a sunset. It's an ideal place to savor the moment and make time stop.

sunset-treehouse

The skies there are starry; you are lifted eight meters up in the air, away from the humdrum of everyday chores... There is this unique feeling of spending your holidays in the wilderness, but without forsaking any of the amenities.


 Daughters of Mr. Renzo Stucchi have sent in a stack of photos of this place, which has only made me love La Piantata more. Has the time come for me to make reservations for the following year when my tenth anniversary comes a-knocking?


Drinking coffee in Vienna

Do you know that feeling when you find a place where you can sit for hours, hold a meeting, write a letter (by hand) to someone who appreciates you, watch that perfect movement of the human hand clasping a cup of coffee, slowly bringing it up to the mouth that sip the magic potion, wait a second until the palate signals its approval and then replace the cup back on the saucer that matches it perfectly?

On the table -coffee and suitcase.jpg

I have found such a place in the city to which I keep going back and where I keep finding places that can instantly slow me down in this race that we call life.

Coffee - Latteart - Project: We Travel.jpg

The interior immediately struck a chord with me. I actually like this minimalism cultivated by an ever growing number of cafes. I like discreet details; I like my thoughts to be untethered by needless objects on the walls. I enjoy such a backdrop against which that first sentence of mine can take shape....

Interior - Pelican Coffee Company - Project: We Travel.jpg
Interior - Pelican coffee Vienna.jpg
Coffee stuff - Project: We Travel.jpg
Interior - Pelican Coffee Company - Project: We Travel.jpg

And then there's the coffee. These guys know what they're doing and it doesn't take more than one sip for my palate to applaud the effort.

Specialty Coffee - Pelican Coffee Company - Project: We Travel.jpg

 I'll return to this place. With my Traveler's Journal that doesn't leave my side and a pencil. Incredible ideas can sprout here and what delights me is the possibility that in a few years' time I will be able to remember it was here that they came to me.


My top 6 places for coffee in Vienna:


Best day trip from Zagreb - lovely Ljubljana

Each of us has their own town, an hour or two away from the one we live in, to which we go once or twice every year. We go there to get a shot of inspiration, a taste of some design, a photography and a feeling that you have been far away. That you have crossed the border and maybe even taken passport with you.

So each of us knows the streets of that town, has their own place where the coffee is great, knows the slant of the sunrays on the main street in the golden hour. And when bags in which they are carrying the shopping done in those charming stores cut into their palms, they long for a couple of hours more to soak in or maybe hide, collect and file away everything that has happened that day.


9 am breakfast in Ek Bistro, a place that serves great breakfast in an unusual interior chock-full of great ideas, far from the hustle and bustle, a place reminiscent of student days in some country where we had been on student exchange.  Or on holiday. A place to ease your way into the day.

Ek bar Ljubljana Project We Travel.jpg
Ek bistro Ljubljana Project we Travel.jpg
Ek bistro Ljubljana Project We Travel.jpg

10:30 am coffee in Tozd. Tozd is the place to start or finish your day. The place for sunrises or sunsets. For tousled hair, sun glasses, sitting cross-legged on the floor, for ideas, for the gang, for parents who do not wish to grow old, for kids hanging around those un-old parents. A place to pause and stay. For a long time.

Tozd Ljubljana Project We Travel.jpg
Tozd Ljubljana Project We Travel.jpg
Tozd Ljubljana Project We Travel.jpg

At 1 pm I choose to have my lunch at Bazilika because it always reminds me that my life could be better and healthier. And that I should start right there and then, in the company of the great people running this restaurant.

Bazilika Ljubljana Project We Travel.jpg
Bazilika Ljubljana Project We Travel.jpg
Bazilika Ljubljana Project We Travel.jpg

2:30 pm a walk through Tivoli Park because one healthy turn deserves another. And besides, the park is close to Bazilika.

Park Tivoli Ljubljana Project We Travel.jpg
Park Tivoli Ljubljana Project We Travel.jpg

4 pm sweets in the Vigò pastry shop because that's what we always do in the lovely Ljubljana. We love the place. It is slightly touristy so we play the part although we know the town so well. And that's precisely why the ice cream there is just the way we like it.

Vigò Ice Cream Ljubljana photo

Vigò Ice Cream Ljubljana photo


4:45 pm coffee-to-go in Črno Zrno, a place with top-quality Colombian coffee and a place to have what seems to be our third coffee of the day. Because the owner is great and we can chat with him about coffee, people and the country. And because it closes at 5 pm.

Črno zrno photo

Črno zrno photo


5 pm shopping in Gud Shop for some more happiness, those little things that put a smile on your face and that we always keep close at hand. Or decorate our home with. Or ourselves.

Gud shop Ljubljana.jpg

For more adventures from Slovenia read here.