U prizemlju hotela u Šangaju se nalazila putnička agencija u kojoj su se prodavale karte za vlak i još neki izleti oko Šangaja. Dva sam dana zaredom dolazila onamo i pokušala se raspitati na svom klimavom kineskom o vremenskoj prognozi u mjestu na koje smo išli i isplati li se ići ako je prognoza takva kakva jest. Mjesto se zvalo Longjing, a uključivao je iskustvo boravka na poljima zelenog čaja. Prvog sam dana dobila odgovor o prognozi, ali ne i savjet bi li se zbog takve prognoze trebali onamo uputiti. Prognoza je uključivala kišu, da budem preciznija.
Drugi dan sam se spustila onamo još jednom s istim pitanjima i nakanom da doznam što mi je potrebno. Gospodin, slijeva od blagajnika mi se obratio i rekao neke stvari koje nikad neću zaboraviti.
„Zašto se zamarate stvarima na koje ne možete utjecati? Kina je ogromna i vremenska prognoza ovdje nema velikog značaja. Idete po iskustvo, a ono će biti lijepo samo ako vi želite da ono takvo bude. S kišom ili bez nje.”
Kupila sam karte za sve nas koji smo se spremali na taj put. Dočekala nas je i slaba kišica, a iskustvo i moć mjesta kojem smo imali prilike svjedočiti, apsolutno nije imalo veze s vremenskom prognozom i stalnim mijenama iste.
Kad smo se dan ranije odlučili uputiti na Plitvice, prognoza, koju ipak pogledam jer mi je važno da ne upadnemo u neku mećavu, potop ili se smrznemo jer se nismo dobro obukli, je pokazivala da će biti promijenjivo vrijeme na našem izletu. Studeni je, očekuje se svega nekoliko stupnjeva i da, bit će nešto sunca, oblaka, pa možda i kiše, pa još oblaka, pa će nestati boje pa neka magla...
Glas iz dalekog Šangaja je dopro do mene i, već pogađate, spremili smo se i otišli. Bez obzira na prognozu. Toliko toga možeš izgubiti ako ubaciš varijablu prognoze u cijelu priču.
Plitvice u studenom nisu možda one Plitvice sa saturiranih fotografija i sa svih prospekata, travel blogera i instagramera kojima svjedočite. Priroda se naizgled čini kao da je izgubila i ono malo jesenske čarolije i sprema se za svoj ledeni pokrov koji se očekuje svaki čas. Pastrve su isto potražile sklonište te ih rijetko viđamo, a dobra je stvar da ta jezerca oko nas i pokoji zeleno-žuto-narančasti listić učini da se magija ipak dogodi.
Što zbog pandemije, što zbog, vjerujem, mjeseca u kojem smo posjetili ovo naše blago, ljudi gotovo da nije niti bilo. Možda bi i bilo da nije ta pandemija u pitanju. Ma… sigurno bi.
Hodanje tih 11km je bilo nešto što bismo sutra ponovili i vjerujem da ćemo izabrati upravo stazu K koja nam nudi više istraživanja i više lutanja. Naša ruta je bila nešto između C i K jer nam je cilj bio izbjeći vlakić, što smo, naposlijetku, i ostvarili.
Naši dječaci od 5 i 8 godina uz nekoliko zgodnih dosjetki s naše strane su bez pogovora prošli cijeli put i lijepo se zabavili.
Onaj burek koji sam pekla u 6h ujutro ne bi li nam bilo nekako domaće i ukusno kad ga izvadimo negdje na nekoj klupici je bio pun pogodak i sljedeći put... burek se peče i ranije, ako treba.
Iako je bilo mjesta na Plitvicama gdje možete popiti kavu, ona iz termosice je bila fantastična jer birate gdje ćete ju popiti, a naravno, naš izbor je uvijek uz neki čaroban pogled na prirodu.
I što reći na kraju osim... veselimo se zimi na Plitvicama. Ipak... ovaj put pratimo prognozu jer želimo onamo kad snijeg padne i kad će Plitvice biti otvorene da doživimo tu zimsku idilu, o kojoj svi pričaju.
Međutim, još jednom bih se vratila na početak one šangajske priče… ako nešto želite, ne tražite razloge da vas nešto spriječi u nakani, već nađite razloge zbog kojih bi baš trebali nekamo otići ili nešto napraviti. Iznenadit ćete se što vas može dočekati na putu. S kišom ili bez nje.
U tome i jest čarolija.
