Uvijek me iznenadi priča o Kubi. Svaki put kad netko od mojih prijatelja i poznanika otiđe onamo, ja se krenem raspitivati kao da nikad ništa nisam čula o toj zemlji. Iskreno, nevjerojatne su mi priče otamo i nevjerojatno mi je kako ljudi još dan danas žive tamo, a opet, zašto se čuditi... svijet je velik i puno je zemalja koje nam mogu u isto vrijeme servirati tugu, ali, čvrsto vjerujem, u nekim segmentima života i sreću. Naslov ovog teksta je zapravo čest naslov turističkih agencija koje reklamiraju Kubu i nas, kao takav, mami… a je li zaista sve tako nevjerojatno i čarobno, kako također opisuju u reklamama ovu zemlju?
Antea Popović
Ovo je tek prvi dio dijalog (od dva) s tri mlade žene koje su bile na Kubi u zadnjih godinu dana, svaka u drugačijem aranžmanu s drugačijim ciljevima i očekivanjima. Zanimljivo je pročitati kako su doživjele ovaj kutak zemlje i kako vide ljude, različita mjesta, hranu....
Ana Topić / SHEdonist
Na potpuno ista pitanja odgovaraju Ana Topić koju rado pratim na blogu SHEdonist gdje čitam njezine savršene putopise, a često isprobavam i recepte koje dijeli (uvijek uspiju!).
Tu je i moja draga prijateljica Antea Popović, svjetska putnica, glas razuma, s kojom rado isprobavam nova vina, radim planove za nove projekte i s kojom je jedan susret i vrijeme provedeno zajedno uvijek prekratko.
Veseli me da je s nama u dijalogu i Jedan frajer Ivana Marinković-Mandić, čija estetika, riječ, životna filozofija i naposlijetku posao koji radi, inspiriraju.
PWT: Ljudi. Kakvi su ljudi?
Ana: Ljudi kao ljudi, ima ih svakakvih. Ne volim generalizirati, neću reći da su veseli, bezbrižni i dobroćudni. Neki jesu, neki nisu. Bilo je dosta napornih koji su nudili taksi, suvenire i izmišljene festivale salse. Nikad to nisu nudili dok gledaš prema njima, nego čim prođeš i okreneš leđa onda čuješ: “Taksi?” To mi je bilo zanimljivo. Opušteni su, “pomalo” stanje svijesti. Rijetki pričaju engleski, tako da nije bilo komunikacije.
Antea: Znaš, na prvu ću ti reći da su često … besramni. Na prvu. Direktni su, neposredni, žive otvoreno, na ulici. Pogotovo u starom dijelu havane, gdje smo bili smješteni. Nije ih briga za dojam koji ostavljaju, nemaju strah od dijeljenja privatnih navika s okolinom, što se nama jako često može učiniti kao besramnost. Iako je to možda samo ekstremna otvorenost i manjak potrebe za prikazivanjem u nekom drugom svjetlu. Zapravo, neopterećenost. neopterećenost, koja u našim opterećenostima, nama djeluje kao besramnost.
Ivana: Šarenoliki. Autentično emotivni. Seksipilni. Snalažljivi unutar materjalne bede u kojoj žive. Idealisti. Raspevani i razigrani.
Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer
PWT: A mi, kakvi smo mi njima?
Ana: Ja mislim da nas oni vide kao vreću novaca u koju treba zagrabiti. Većina turista je opijena kubanskim rumom od ranog jutra pa vjerujem da smo im i simpatični. Za nama su uglavnom vikali imena nogometaša jer im je to prva asocijacija na Hrvate.
Antea: Najčešće smo im hodajući dolar, izvor potencijalnih prihoda i spas na koji dan od nevjerojatnog siromaštva u kojem žive. I tako se i ponašaju. Pokušat će ti prodati bilo što, u tome će biti naporni, i na kraju dana ćeš vjerovati kako poslovična kubanska gostoljubivost nije uglavnom ništa drugo nego strategija za dobiti koji dolar više.
Mlađim generacijama smo zanimljivi sugovornici, kontakt sa svijetom kojeg gledaju preko interneta i rodbine razasute po SAD-u. Od njih sam i dobila jako puno informacija o tome kako im život izgleda, koliko su nezadovoljni (ne)mogućnostima, kako ne žele odgajati djecu na Kubi, kako su ljuti na vlast. Kako odjeću kupuju kod švercera iz Venezuele i Ekvadora, i jako su sretni kad im poklonimo naše nošene majice, hlače ili tenisice (jer su to brandovi koje si nikad neće moći priuštiti).
Način na koji nas prvenstveno doživljavaju se očituje i u tome što turisti i lokalci koriste različite valute i različito im koštaju artikli koji se nalaze u trgovinama. dakle, u startu si definiran kao ključan izvor državnih prihoda. Teško je na Kubi biti turist koji se pokušava uklopiti u tok svakodnevnog života.
Ivana: Najpre začuđeni potom dubinski povezani. Prepoznamo neke vrednosti dok smo odrastali. Prepoznamo periode sankcija i detinjih želja.
Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer
Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer
PWT: Što vam se čini da je njima pojam sreće?
Ana: Nemam pojma. Šta je sreća uopće? Vjerujem da se taj pojam na Kubi mijenja s dolaskom novih informacija. Internet je sad ipak raširenija pojava nego prije par godina.
Antea: Ovisno o tome koga pitaš - mladi su jako nezadovoljni mogućnostima, sanjaju o odlasku vani, i iznimno su frustrirani načinom vođenja države. Sreća je za njih mogućnost odlaska.
Stariji su jednako tako frustrirani time što nemaju mnogo, a nisu odgojeni u sustavu koji bi ih poticao da sami nešto stvore. I teško je stvoriti nešto na Kubi. Sreća je za njih povratak u jedini sistem kojeg poznaju, a koji se brinuo da imaju dovoljno za život.
Kubanci koji su prihvatili situaciju kakva jest, u svojoj neopterećenosti, djeluju - sretno, da, jer nemaju velika očekivanja. Valjda sreća najčešće i je omjer onog što očekujemo u odnosu na ono što se oko nas nalazi.
Ivana: Biti živ i disati svaki naredni dan plesom i muzikom iz srca.
Ana Topić / SHEdonist
PWT: Kada biste trebali izabrati 3 pridjeva koji najbolje opisuju Kubu, koja bi to bila?
Ana: Šarena, usporena i topla.
Antea: Intenzivna, neopterećena, tužna.
Ivana: Šarenoliko, životvorno, strastveno.
Antea Popović
PWT: Što vam je najviše nedostajalo na Kubi? Po što biste se sutra vratile?
Ana: Najviše su mi nedostajali slatkiši. Bila je neka improvizirana slastičarnica gdje su se prodavali sladoledi na štapiću (bez omota), ali nisam se usudila to probati.
U jednom boljem hotelu je čak bila škrinja sa sladoledima, ali su bila tipa dva okusa i nisu bili fini. I kruh, toga nema ni za lijek.
Vratila bih se na virgin pina coladu i pohane banane, na jedan teški chill u kafić ili restoran na krovu.
Vratila bih se u svijet gdje nema interneta i gdje nisam provjeravala mobitel uopće.
Antea: Nedostajao mi je osjećaj da mogu ući u komunikaciju bilo s kim, bez da razmišljam što će mi pokušati prodati kao priču, u kojoj ću nešto dodatno platiti ili kupiti. Već nakon dva dana Havane, i previše takvih iskustava, jednostavno se počneš osjećati kao da te svi gledaju kao bogatu mašinu za novac. Sutra bih se vratila po hranu! I koktele! Brutalno smo jeli, i izvrsno pili. I da, taj osjećaj neopterećenosti oko toga što drugi misle, koji vidiš kod većine stanovnika u kvartu u kojem smo stanovale - i po to bih se vratila.
Ivana: Po komplimente na ulici. :) Jedni drugima govore koliko su lepi, divni, to im je u kulturi. I žene ženama i muškarci muškarcima, svi jedni drugima daju na vrednosti i značaju, to mi je bilo prelepo.
Ana Topić / SHEdonist
PWT: Što ste shvatile nakon posjeta Kubi o životu?
Ana: Da imam previše izbora u životu i da imam svu slobodu svijeta. Cijela ova situacija s Covidom-19 me jako podsjećala na život na Kubi. Tamo je normalno da se čeka u redu za dućan (samo par ljudi može istovremeno biti unutra), izbor je naravno mali i ograničen. Oni ne mogu izaći iz države bez “propusnice” i slično. MI smo nakon dva dana tog “režima” bili na rubu, a oni tako žive desetljećima.
Antea: Shvatila sam koliko sistem u kojem živiš utječe na tvoju svakodnevnicu. Pogotovo ako se radi o sistemu u kojem žive Kubanci. Koliko mi je drago da imam izbor, pravi izbor, jer na Kubi shvatiš što znači kad izbora zapravo nemaš. Zapravo, shvatila sam koliko sam sretna jer sam se, eto, rodila u nekoj drugoj zemlji.
Ivana: Da u svakoj sreći ima mnogo sete, a u svakoj pesmi tuge iz koje se pobednički uzdiže život.
Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer
Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer
PWT: Ljudi često nakon što posjete Kubu imaju podvojene osjećaje, zašto je tome tako?
Ana: Mogu samo pretpostaviti. Jako se forsira to da se Kuba otvara svijetu i monetama, da se mijenja i da više nije ista, da treba požuriti tamo da se vidi Kuba kakva je nekad bila. I da su Kubanci siromašni i sretni. Za mene su to sve gluposti. Ne kažem da bi se trebali okrenuti zapadnjačkim vrijednostima, ali da u 21. st. netko ima knjižicu u kojoj su normirane namirnice koje može dobiti po subvencioniranoj cijeni i da je prosječna plaća 20 dolara, o čemu pričamo? Kubanac će ti uzet lovu, baš kao i baba Mara na Jadranskoj obali. I ako ne voliš pješčane plaže, a baš se želiš kupati, onda nemoj ići na Kubu, haha.
Antea: Kuba je za mene jako različita od prosječne turističke destinacije, prvenstveno zbog ograničenja opcija koju imaju njeni stanovnici, i ograničenja kojeg imamo kao turisti. Ne bih rekla da su mi osjećaji bili podvojeni - ali nisam očekivala ono što sam zatekla.
Antea Popović
Kubu jako dobro prezentiraju u medijima kao destinaciju sretnih, rasplesanih ljudi, koji slave život, bez obzira na to kakav im je. Da, centar Havane je pun restorana s vrhunskim plesačima i pjevačima, plešu po cesti, svi su obučeni u klasične nošnje…i to im je - posao. U ostalim dijelovima grada to nije tako. Najveća zabluda Kube je da je to zemlja presretnih, rasplesanih i raspjevanih ljudi, koji u svom siromaštvu spontano pronalaze sreću u svakodnevnom plesu po ulici. Ekvivalent tome bi bio reći da u Dalmaciji svi spontano, sretno sjede ispred zgrade i kuće na zidićima, pjevaju klapske pjesme dok gledaju u suton. I istovremeno su sretni i nasmijani. Mislim da smo svi svjesni da je to prilično daleko od istine!
Ivana: Na mene je ogroman utisak ostavilo veliko siromaštvo, ogromna beda i život na ivici egzistencije ljudi koji žive u divnim starim zgradama Havane. Taj kontrast kako u svemu lepom ima dosta bola, i uvid kako estetika ružnoće ima mnogo života me je doveo do ivice suza. Svako vidi u Kubi sebe, ona je ogledalo, odraz nas samih.
PWT: Jednom mi je netko rekao da Kuba nije ono što vidimo u glazbenim spotovima, ljudi ne plešu po ulicama, ne pjevaju ispred svog ulaza... ali su nekako sretni. U kojim se trenucima to može vidjeti, osjetiti?
Ana: Ja to nisam tako percipirala. Naravno da nije kao iz spota, ali Kuba je baš glasna. Ljudi su na ulicama, stalno se nešto događa, druže se na najdužoj havanskoj šetnici uz more Malecon, igraju domino, raspravljaju o baseballu. Iz starih raspadajućih oldimera trešti reggaeton.
Antea: Ne znam, nisam to osjetila. Osjetila sam neopterećenost, da, ali sreću u nekom izvornom obliku - ne.
Ivana: Čini mi se da još uvek nisu ozračeni materijalizmom u prosperitarnom smislu, imaju bar taj privid da su svi jednaki. Nisu opterećeni poderanim cipelama, starim rančevima i kupovinom hleba na bonove. To je život kakav jedino znaju i žive ga najbolje što umeju. Najviše se oseća ta sreća po ulicama Havane, deca bosa trče po blatu, žene kuvaju kafu na ulici, muškarci sede na kartonu na ivičnjaku, a sve je i dalje u potpunom skladu i ravnoteži.
…
(nastavlja se)
Ana Topić / Shedonist
